Osnovne su emocije sreća, tuga, strah, ljutnja, iznenađenje i gađenje. Emocije se nasljeđuju, odnosno, biološki su uvjetovane. Već kod novorođenog djeteta mogu se primijetiti osnovne emocije ugode i neugode. Ipak, okolina igra veliku ulogu u emocionalnom razvoju djeteta. Iako su emocije urođene, dijete uz pomoć svoje okoline uči kako ih izraziti te kako ih regulirati.
Način izražavanja emocija
Odrasli, a pogotovo roditelji, djetetu služe kao model ponašanja. Promatrajući njih dijete uči kada i na koji način je primjereno izraziti sreću, tugu, ljutnju i ostale emocije. Mala djeca sama po sebi ne znaju regulirati svoje emocije. Ona ih izražavaju bez zadrške te ih emocije često toliko preplave da ih ne mogu kontrolirati. Važno je da roditelj djetetu da do znanja da su sve emocije normalne i da je u redu osjećati se tužno, ljuto, uplašeno, ali da nije svaki način izražavanja emocija prihvatljiv.
Okolina pomaže djetetu u prepoznavanju vlastitih i tuđih emocija. Dijete će lakše naučiti prepoznavati emocije ako ih roditelj ne skriva. Kada dijete doživljava neku neugodnu emociju možete mu predložiti kako da ju izrazi na prihvatljiv način. O emocijama dijete može učiti kroz igru ili kroz pričanje i čitanje priča.
Ako čitate priču u kojoj se jednom od likova dogodilo nešto loše, upitajte dijete što misli kako se taj lik sada osjeća. Pitajte ga što bi ono napravilo na mjestu tog lika ili kako bi mu pomoglo da se osjeća bolje. Tako se dijete uči empatiji i prepoznavanju emocija. Ako je djetetu teško shvatiti što drugi proživljavaju, možete mu pomoći navodeći sličnu situaciju koju je ono samo iskusilo. Na primjer, ako je djetetov prijatelj tužan jer mu se potrgala igračka, možete pitati dijete: „Sjećaš li se kako je tebi bilo kad ti se lopta probušila?“ Dijete će se tada poistovjetiti sa svojim prijateljem.
Kako se nositi s negativnim emocijama?
Ponekad odrasli zanemaruju dječje osjećaje te misle da će dječja ljutnja, strah, zabrinutost proći same od sebe. Koliko god se dječji problemi činili mali iz perspektive odrasle osobe, znajte da su djeci oni ponekad nepremostiva prepreka. Uvažite djetetove osjećaje i pomognite mu izraziti ih na prihvatljiv način. Možete mu reći kako se vi nosite s neugodnim emocijama.
Ponekad će samo zagrljaj i utjeha biti dovoljni. Još jedna greška koju odrasli ponekad čine je kažnjavanje djeteta zbog izražavanja vlastitih emocija. Mala djeca često burno reagiraju pa odrasli njihovo ponašanje okarakteriziraju kao zločesto te djecu grubo kažnjavaju. Takvom reakcijom djetetu se šalje poruka da su njegovi osjećaji neprihvatljivi, a neprihvatljivo je zapravo samo ponašanje. Ako je dijete u kazni, treba mu dati do znanja da nije kažnjeno jer se naljutilo, nego zato što je iz ljutnje udarilo drugo dijete. Zato djecu nikad ne treba kažnjavati bez obrazloženja.
Emocije su izuzetno važan dio života, a emocionalni razvoj počinje od samog rođenja. Svakom je djetetu potrebna odrasla osoba koja će poslužiti kao model ponašanja te koja će mu u isto vrijeme pružiti mnogo topline i razumijevanja te postaviti granice.
Leave A Comment